Piše: Mustafa Mujkić
U maju 2020. godine, tokom još prvog vala lockdown restrikcija širom svijeta, organiziran je “DEIK EU Talks” webinar na temu Geopolitička budućnost Evrope. Pored ostalih, panelistica je bila i baronesa od Uphollanda Catherine Ashton, bivša visoka predstavnica Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, kao i potpredsjednica Europske komisije. Na jedan od kritizirajućih komentara o pasivnosti EU u pogledu mnogih geopolitičkih segmenata, akcentirajući ekspanziju na Zapadni Balkan, pružila je metaforično zanimljivu repliku. “Gledajte, Europska unija nije gliser, ona je više kruzer. Ne kreće se brzo, ali kad se pokrene cijeli svijet osjeti tu minimalnu kretnju koja je itekako primjetna.”
Obzirom da se jedna od glavnih luka (Velika Britanija) odlučila osamostaliti i više ne učestvovati u kruziranju Evropom pod zastavom EU, s pravom bi se dalo zaključiti da kruzer na koji čekamo da dođe u Bosnu i Hercegovinu polazi iz Švarcvalda. Kuluarske priče kunu se i tvrde da bi na njemu trebao stići i novi šerif za našu državu, njemačka – a kako se kod nas sve njemačko smatra vrhunskim – unapređena verzija Valentina Inzka. Ali zbog nepovoljnog vremena, snažnih vjetrova i nemirnih voda, kruzer konstantno odgađa vrijeme svog polaska.
Za vrijeme u kojem se utvrđuje ko će biti kapetan, ko posada, a ko putnici i dok se provjeravaju čamci za spašavanje u slučaju ponovljenog scenarija za ovaj neotitanički poduhvat, do polaznih luka pokušavaju doprijeti neki drugi brodovi s namjerom da osujete svaki plan koji bi predviđao da kruzer uskoro isplovi. Srećom, ti brodovi nisu zaista brodovi. Oni su brodići. A da stvar po njih bude gora, napravljeni su od papira.
Ploviti Dunavom i boriti se s njegovim valovima svakom brodiću od papira je životni ispit koji nijedan od njih ne preživi. I tako mnogo, tih brodića, kroz historiju je plovilo u istom smjeru. Često bi se na put upućivali za vrijeme iznimno važnih manifestacija na koje, ili nisu bili pozvani, ili su bili neželjeni gosti, kao što su – s duge liste ovakvih događaja – primjeri Berlinskog kongresa, Konferencije u Jalti ili Rafiniranja u Parizu.
Ranije, ovi papirni brodići pravljeni su od sasvim obične vrste papira, često obojenog samo u bijelo, na taj način kamuflirani bojom mira i dobrih namjera. Ali u posljednje vrijeme, s naglaskom na posljednjih godinu do dvije godine dana, nerijetko se dogode tehnički propusti pa dunavskim strujama pokuša oponirati i poneki papirnati sa nešto malo nekvalitetne tinte na sebi i nerazumnim slovom, u vidu poruke primaocu ako bi se dogodilo da nekim nadrealističnim načinom dođe do željene destinacije.
Ipak, oni koji grade i prave ovakve brodiće od papira ne znaju za bolnu istinu šta se dogodi s njihovim plovilima kada ih spuste na vodu. Nije voda ta koja ih guta, povlači na dno i šalje u bezdan. Radi se o nečemu sasvim drugom. Nikad niti jedan od brodića sa ovih prostora Uskog sliva Dunava nije prešao carinu koja se nalazi na svakih stotinu metara riječnog korita. Pa odakle god pustili brodić, čeka ga strogi i nepristupačni carinik koji ima samo jedan posao, a to je: izvući brodić iz vode, osušiti papir bio on paper ili non-paper, osušenog ga zgužvati i onda odložiti u jako duboku kutiju na kojoj piše PUSTE ŽELJE, A JOŠ PUSTIJI SNOVI.