Proteklog vikenda upriličena je promocija maturanata Mješovite srednje škole Zavidovići, a tom prilikom smo razgovarali s učenicom generacije Unom Čehić.
Kao učenica smjera za fizioterapeutskog tehničara, svojim radom i rezultatima ponijela je laskavo priznanje za najbolju u 79. generaciji MSŠ Zavidovići.
Naš kratki intervju s Unom možete pročitati u nastavku.
Kada i kako si počela razmišljati da upišeš ovo zanimanje i da razmišljaš o tituli učenice generacije Mješovite srednje škole Zavidovići?
Odlučila sam upisati ovo zanimanje jer sam oduvijek voljela pomagati drugima i mogla sam se zamisliti u radu s pacijentima. Iz tog razloga su me zanimale medicina i medicinske nauke, tako da kada sam čula da u našem gradu postoji fizioterapeutski smjer, pomislila sam da je to najzanimljivije i najbolje rješenje za mene, a pored toga nisam ni željela napustiti svoj rodni zavičaj kako bih upisala neku drugu medicinsku školu. Što se tiče titule učenika generacije, iskrena da budem, nisam ni pomišljala o tome kada sam upisala ovu školu i to mi nije bio primarni cilj. Još u osnovnoj školi imala sam naviku da redovno radim školske obaveze i da dam sve od sebe, ne zato što moram, već što znam da to mogu. To je urodilo plodom i u nastavku školovanja, tako da sam u toku srednje škole shvatila da imam priliku da se borim za titulu učenika generacije.
Šta je bila tvoja motivacija da uspiješ i ostaviš upečatljiv dojam o sebi kao organizovanoj i odgovornoj osobi?
Mislim da sam od malih nogu učena na način da znam svoje obaveze i da ih moram uvijek ispoštovati na vrijeme. To je vjerovatno bilo i povezano s tim što je moja mama također prosvjetni radnik, pa mi je učenje i predstavljeno kao nešto što se mora, ali i nije teško ukoliko se konstantno obavlja. Iako nikad nisam imala pritisak od roditelja da moram imati najbolje ocjene, kada sam shvatila da to mogu ako se potrudim, sama sam sebi zadala taj zadatak, ne samo zbog prosjeka, već i zbog želje da ispoštujem svoje profesore i njihove nastavne predmete.
Kakvo je bilo tvoje srednjoškolsko iskustvo, koliko te promijenilo i šta je nešto što bi promijenila tokom istog?
U mome srednjoškolskom obrazovanju, bilo je i nešto lošijih, ali i onih boljih iskustava, što mislim da je potpuno normalno i zdravo, jer nas to oblikuje u osobe u koje ćemo se razviti. Ipak, drago mi je da je bilo više onih pozitivnih, kao što su razna sportska takmičenja, druženja i priredbe. Mislim da me dosta promijenilo kao osobu, počevši od toga da sam postala samopouzdanija i da sam počela više vjerovati u sebe i svoje mogućnosti. Naučila sam iskazati svoje mišljenje čak i onda kada se ono ne bi uklapalo u standarde i kada bi se razlikovalo od većine drugih mišljenja. Prije sam bila dosta šutljiva i povučena, što me katkada dovelo do toga da izgubim svoje “ja” i svoju autentičnost, a što se polako kroz srednju školu počelo mijenjati na bolje.
Mislim da ne bih ništa promijenila u svom srednjoškolskom obrazovanju, jer vjerujem da se sve, i ono loše i ono dobro, dešava s razlogom. Kao što sam već pomenula, sve nas je to oblikovalo u osobe koje smo danas postali.
Odakle i kako se rodila ljubav prema poeziji obzirom da su tvoje pjesme bile neizostavan dio svakog svečanog programa i koje su stvari na koje si najviše ponosna?
Poezijom sam se bavila još od osnovne škole, kada sam počela pisati dječije pjesmice i osvajati svoje prve nagrade na literarnim konkursima i tad sam shvatila da imam talenta za to. Smatram da sam umjetnička duša, jer mi je pisanje pjesama postalo “prostor” u kojem se mogu igrati riječima i maštati, a što mi nikad nije bio problem, pogotovo ako se radi o pjesmama vezanim za domovinu, gdje pričam o svojim najdubljim i iskrenim emocijama. Mislim da je upravo činjenica da su moje pjesme čitane na mnogim svečanim programima naše škole, bila to što me činilo najponosnijom. Srce bi mi uvijek zaigralo kada bi na priredbama čula najavu i svoje ime u njoj.
Koji su tvoji planovi za budućnost?
Moj plan je nastaviti visoko školovanje u Sarajevu, a vezano za neke medicinske nauke. Trenutno se dvoumim između farmaceutskog i zdravstvenog fakulteta.
Da li planiraš otići ili ostati u državi?
Oduvijek sam planirala ostati u Bosni i Hercegovini i ovdje ostvarivati svoje snove i životne ciljeve.
Koja bi bila tvoja poruka generacijama koje dolaze?
Moja poruka bi bila da uvijek, prije svega, trebaju imati veliko poštovanje prema profesorima, jer su oni tu radi nas i žele da nas nečemu nauče. Također bi im poslala poruku da se trud i rad uvijek isplate, jer uspjeh i nagrade neće izostati, te da jedna loša ocjena ne znači neuspjeh.
Kakvi su savjeti koje bi voljela da je tebi neko dao na početku srednjoškolskog obrazovanja?
Voljela bih da mi je neko rekao kako se ne trebam uvijek stresirati i previše razmišljati, jer stres stvarno nije potreban i sve obaveze se mogu stići obaviti na vrijeme.
Autor: Elma Sojkić