Piše: Ismet Fazlić
“Ako su Sparta i Rim nestali, koja se država može nadati da će trajati za sva vremena?”
Jean Paul Sartre
Ne bih volio da ovo zvuči zlokobno, deprimirajuće, a neko će kazati “gluho bilo”. Ne volim one koji potkopavaju državu. Država je aksiom, imati samostalnu i nezavisnu državu je iskonska potreba i neupitna vrijednost. Ona se mora voljeti, prije svega zbog onih koji su za nju živote dali i zbog onih koji će se bez razmišljanja staviti na raspolaganje u odbrani iste. Država ima i drugu stranu medalje, a to su anomalije koje na jedan perfidan način urušavaju društveni sistem.
Uvijek me neka nelagoda hvata kada se spomenu krediti MMF, izbori i priča o reformama, zakonima, i slični politički pamfleti kojima se ljudi svakodnevno zaluđuju. Trebaju li za razumne ljude toliki zakoni? Zašto društvo danas ne može da funkcioniše na principima medinske povelje napisane 623. godine? Očigledno je da su toliki, brojni zakoni učinili sadašnji društveni sistem nemoralnim, nefunkcionalnim, konfuznim, ranjivim i jedinu korist od njih imaju nevaljalci. Reforme i zakoni koštaju, a eksponenti izvršne vlasti postaju poput nezasitih zvijeri. Sve pod plaštom opstojnosti i sprovođenja zakona.
“Dopustite mi da kontroliram novac u državi i nije me briga tko pravi njene zakone.”
Meyer Rothchild
Šta je s cijenom opstanka? Posljedica opstanka društvenog sistema je čovjek koji vegetira u strahu od svega, svakog i svačega. Čovjek propada i na kraju postaje ljuštura zvana životinja sa razumom. Malo sam pretjerao, ali ima li drugi naziv za stvorenje, duhovno i kulturno istrošeno, u fazi raspadanja? Ima li u nama života? Ima, ali je to plamen koji tinja. Sitni otkucaji srca. Nemoguće je ne primijetiti da se uvukla mahnitan zebnja koja nas pretvara u nemoćna stvorenja, koja do jučer najčvršće i najsvetije ideale dovedoše u pitanje – država, istina, pravda, razum, pravo. Šta se dešava pa ovi postulati ne funkcioniraju? Što nas je pokolebalo? Vjerujemo li i dalje u neke univerzalne vrijednosti u koje se kune i na kojima se zasniva društveni sistem? Može li neko opovrgnuti da je društveni sistem pakleni stroj? Lažna demokratija, ratovi, dužničko ropstvo, kocka, prostitucija, korupcija, kamata, virusi. Stiče se utisak da nije daleko, da ukoliko nebudemo konzumenti ovih poroka automatski smo protiv dostignutih standarda modernih društava. U početku se pasivni (nijemi) otpor se toleriše, sutra, ko zna (represija) ili neki sofisticirani način preodgoja.
Tako to rade nevaljalci. Koliko je neprospavanih noći u kojima se pitamo zašto nam sve ovo treba? Kako promijeniti sve ovo? Kako se spasiti? Zapitamo li se jesmo li opsjednuti kada potpuno bespomoćno sve prihvatamo, bez riječi, tupih i praznih pogleda? Treba li neko sa strane da dođe i kaže nam da smo bez duha, da smo izgubljeni siroti ljudi koji mirno gledaju kako se zastava na pola koplja viori upravo izgubljenoj nadi. Zašto ne pokušamo da se spasimo agonije i izdignemo iz sfere propadanja i ponovo razvijemo čulo opažanja i vlastito mišljenje i jasno kažemo da ne želimo živjeti u opsjednutom svijetu tj. društvu? Je li pošteno prije svega zbog budućih generacija i dalje voziti se u zahuktaloj lokomotivi koja će neminovno završiti u ambisu?
Sve je do putnika-čovjeka koji, vozeći se paklenim strojem na daljinski mirno posmatra kroz prozor slike koje brzo nestaju, ne stižući procesuirati sve ono što je vidio, iskusio i doživio. Budimo pošteni i priznajmo da smo raspamećeni. Je li kasno iskočiti iz nepouzdanog stroja koji se, zapravo, pretvorio u pakleni stroj? I dalje se kolebaš?
Razumni imaju iskonsku obavezu da se bore za istinsko zemaljsko blagostanje proisteklo iz duhovnosti i brige za zajednicu. ČOVJEK je taj koji mora povratiti izgubljenu hrabrost i požrtvovanost u korist društva. Ne treba zaboraviti da smo kao neku vrstu nasljedno pravo dobili zadaću da se borimo za univerzalne vrijednosti i prava koje zapadno društvo čini besmislenim gomilajući materijalna dobra neslućenih razmjena. Čovjek ne smije izgubiti nadu, dovoljno je da samo prije nego što umoran zaspi odluči da staro stanje promijeni u novo.